Pravi, iskreni, dobrohotni Dinamovi navijači, nogometni kibici i zaljubljenici lopte pamtit će njegov iznimno važan i spektakularan gol Juventusu, pamtit će da je kao defenzivac sjajno razigravao suigrače u napadu, a ponekad i proparao suparničku mrežu u važnim utakmicama, pamtit će kako je uštopao svjetske zvijezde, kako je u brojnim situacijama spašavao svoja vrata izbijajući loptu s gol-crte, pamtit će ga kao „čovjeka zadatka“, igrača koji je bespogovorno prihvaćao i one uloge u momčadi koje drugi nisu htjeli… S druge strane, kibici s nešto manje izraženom empatijom, pamtit će mu – tri autogola: onaj protiv Spartaka u Brnu u prvoj utakmici slavljeničke sezone Kupa velesajamskih gradova pa onaj u finalu Kupa protiv Budućnosti 1965. godine…

Takva je karijera Zatka Mesića, simpatičnoga, uvijek nasmiješenoga i nadasve korisnoga maksimirskog trudbenika. Uostalom, i sam se znao našaliti na temu svojih autogolova: – Kako li sam zabio Škoriću preko glave, nije niti trepnuo! Uh, taj u Brnu pa onaj iz finala Kupa protiv Budućnosti koji nam je unio nervozu… Peh, što reći, htio bih pomoći momčadi pa jurnem, unesem svu snagu, a za nesreću, uvijek sam licem okrenut svom golu, nekako nespretno dođe… – pojašnjavao je tada Mesić.

Rođen je 13. travnja 1946. godine u Zagrebu, a u Dinamu je počeo kao junior 1960. U prvu je postavu uskočio 10. lipnja 1964. u Zagrebu u pobjedi protiv Metalca sa 7:1. Paradoks je, međutim, da je u mlađim danima sanjao zabijati golove, još je u juniorima ima ovlasti ofenzivnoga veznog igrača, dakle utrčavati u suparnički kazneni prostor, driblati, tresti mreže… Suparničke, dakako.

No, i nakon onoga je autogola u Brnu osvanuo u udarnoj postavi u uzvratu u Zagrebu. Igrao je u veznome redu, ali to je već bilo vrijeme kad se Mesić profilirao kao klasični defenzivac, odnosno korektor sredine terena. Jedan od razloga zašto je „skliznuo“ iz ofenzivne u defenzivnu liniju i njegova pomalo altruistička narav. Kad trener ne bi imao izbora, kad bi ostalo upražnjeno mjesto koje nitko drugi nije želio ili nije mogao odraditi, bespogovorno bi onamo uskakao Mesić.

Tako bi povremeno preuzeo mjesto na desnom ili lijevom beku. Nije mu bilo drago kad mu je trener, još kao tinejdžeru koji se tek priključio udarnoj momčadi, odredio dres s brojem tri i ulogu lijevoga beka. Iako Mesić, tada još kao ofenzivni vezist, nikad prije nije igrao beka.

No, on će obaviti zadatak kojega netko drugi ne bi htio, svi su znali da popularni Meso ili Meske, kako su ga od milja zvali suigrači, neće gunđati. I tako se, malo po malo, pretvarao u „čovjeka zadatka“ i posljedično morao odreći sna o zabijanju golova. Bio je poznat kao dobar tehničar, a odjednom je imao zadatak – zaustavljati tehničare.

Znate kaj? U Dinamu je velika stvar biti i rezerva!

Slično je, primjerice, bilo protiv madridskog Atletica. U rijetkim situacijama kad Rudi Belin nije imao svoj dan, a Atleticov ofenzivac Mendosa zabio dva gola, uskočio je Mesić. Preuzeo bi Mendosu, sjajno ga čuvao i tako – postao „čovjek zadatka“.

Uostalom, Mesić je u onim dvjema trijumfalnim utakmicama protiv Juventusa u četvrtfinalu KVG-a gotovo nevjerojatnom lakoćom uštopao tadašnju zvijezdu svjetskoga nogometa, Brazilca Chinesinha. Čovao ga je i u Torinu i u Zagrebu i Chinesinhov je učinak bio mizeran. Slično su se pored Mesića provele i brojne druge europske zvijezde, kao Gianni Rivera ili Florian Albert… Uostalom, tada najbolji rumunjski igrač Nicolae Dobrin, kojega je kasnije tražio i Real Madrid, predvodio je svoj Dinamo Piteşti u okršajima protiv zagrebačkoga imenjaka u 3. kolu KVG-a. U dvjema je tvrdim utakmicama postignut ukupno jedan pogodak, i to onaj Zambatin. Zagrepčani su slavili u Rumunjskoj s 1:0, potom u Maksimiru odigrali 0:0 i tako se probili do četvrtfinala gdje su igrali protiv Stare Dame. Ključ uspjeha bio je upravo u Mesiću koji je sjajnom igrom uštopao Dobrina.

Pa iako se, eto, morao „odreći sna o zabijanju golova“, sudbina je htjela da Mesić bude autor jednoga od važnijih golova u klupskoj povijesti. U uzvratnom je dvoboju protiv Juventusa u Zagrebu, nakon 2:2 iz prvoga ogleda, upravo Mesić, nakon prodora Hrvoja Jukića, lansirao projektil u torinsku mrežu za vodstvo 2:0! Na kraju je bilo 3:0.

U Dinamu je igrao do 1968. godine, a nakon epizode u Croatiji iz Toronta vratio se na još jednu sezonu u Maksimir, 1970-’71. Kasnije je kratko igrao za Zagreb, Jadran Poreč i Rovinj. S maksi irskim je klubom, uz pokal KVG-a, osvojio i trofej pobjednika jugoslavenskog Kupa 1965.

Mi ćemo ga pamtiti po još jednoj rečenici koju bi trebalo ponavljati i nadolazećim generacijama. Kad bi ga treneri smjestili na klupu, Mesić bi sa smiješkom rekao: – Znate kaj? U Dinamu je velika stvar biti i rezerva!