Bio je dio slavonskoga terceta u Dinamu. Petar Lončarić je, zajedno s Josipom Gutzmirtlom i Ivicom Kišom, bio predstavnik „slavonske ravni“ u maksimirskoj slavljeničkoj generaciji iz 1967. U šali bismo mogli reći da je upravo takav teren, ravnica i otvoreni prostor, usmjerio i Lončarićevu karijeru. Jurio je lijevom stranom, „napadao prostor“, neumorno trčao od jedne do druga strane terena pa su tako i treneri katkad dvojili je li bolje postaviti ga u ulogu beka ili krila.

Ipak se profilirao u ulozi beka, ali s naglašenim napadačkim sklonostima. Bio je to model kako su tada tvrdili, modernoga braniča, koji je, osim osnovne defenzivne zadaće, imao sposobnost juriša prema suparničkoj polovici, driblinga, brze predaje lopte, dobroga pregleda igre, preciznog centaršuta i snažnog udarca… S obzirom na to da je bio visok i duga koraka, što i nisu karakteristike tipičnoga beka, znao je osvanuti i u ulozi središnjega braniča. No, u Dinamu je gotovo uvijek igrao upravo na bočnoj poziciji.

Lončarić je rođen 10. listopada 1943. godine u Pakračkoj Poljani, a u Dinamo je došao iz osječke Slavonije, današnjega NK Osijek. Za tadašnje crveno-plave, a današnje bijelo-plave, počeo je igrati 1958. godine, i to baš zajedno s Gutzmirtlom.

Iako je Slavonija tada bila drugoligaš, to ne znači da su mu iskušenja na terenu bila osjetno slabija nego prvoligaškim bekovima. Štoviše, Slavonija je često organizirala prijateljske utakmice protiv klubova iz tadašnje „velike četvorke“ kao i protiv ostalih prvoligaša. Prijateljski su dvoboji u ono vrijeme bili znatno češći nego danas i predstavljali su redovitu pojavu. Tako je i Lončarić, prije dolaska u Maksimir, već stekao svojevrsnu naviku čuvanja brzih i okretnih krilnih napadač.

– Teže je igrati protiv nepoznatih igrača nego, primjerice, protiv odličnih prvoligaša Takača ili Samardžića koje svi dobro poznajemo – govorio je Lončarić.

Dinamov je obrambeni red u to vrijeme bio jedan od najmlađih u ligi.

Za Dinamo je debitirao u srpnju 1965. godine u prijateljskom dvoboju protiv čehoslovačke Jiskre. Prvi je službeni nastup upisao 15. kolovoza iste godine u remiju protiv Radničkog u Nišu. U toj je svojoj premijernoj sezoni u Maksimiru nastupio u svim službenim utakmicama u sva tri natjecanja: svih 30 u prvenstvu, šest u kupu i dvije u Kupu pobjednika kupova.

Igrao je standardnoga lijevoga beka, dok mu je pandan na drugoj strani bio Rudi Cvek. U početku, dok je Cvek imao problema s ozljedama, na desnoj je strani ordinirao Branko Gračanin. Dinamov je obrambeni red u to vrijeme bio jedan od najmlađih u ligi. Novopridošlom je Lončariću, primjerice, bila tek 21 godina. No, upravo je ta generacijska bliskost bila jedan od razloga što su se sjajno nadopunjavali na terenu.

– Bili smo požrtvovni jedni prema drugima. Ako jednom od nas pobjegne izravni suparnik, drugi iz obrane ga preuzima. A, to preuzimanje treniramo i pokazalo se da nam dobro ide. Vidljivo je, k tome, da bolje reagiramo na učestale napade nego na kontranapade – govorio je Lončarić.

U novoj je sezoni povratkom Mirka Brauna ostao u sjeni, a k tome su se nadovezale i ozljede. S Dinamom je, primjerice, na putu do finala Kupa 1966. godine izbacio upravo svoju Slavoniju. Plavi su je zaustavili u polufinalu, i to s dvojicom njenih nekadašnjih igrača: Lončarićem i Gutzmirtlom.

Po odlasku iz Maksimira ponovno se skrasio u Gradskom vrtu gdje je igrao dodatni šest sezona. Preminuo je u Osijeku 1991. godine.