Protiv Juventusa je igrao stopera, Eintrachtove je jurišnike zaustavljao u ulozi libera, Leedsove je trenere namučio suzbijajući svaki nasrtaj Engleza prema vratima Zlatka Škorića… Mladen Ramljak bio je pravi, dostojni nasljednjik slavnoga Ivice Horvata, istoga onoga koji ga je u trenerskoj ulozi baš u toj, slavljeničkoj sezoni Kupa velesajamskih gradova, vodio u finalu protiv Engleza… Dva Dinamova velikana, dva „armirana zida“ maksimirske obrane, dvojac iz različitih generacija, a zajedno u velikom finalu.
Ponikao je u maksimirskoj nogometnoj školi, ali unatoč izraženom talentu morao je pričekati da mu prolaz razmaknu „stari“ rutineri Vlatko Marković i Atko Kasumović. Prvi je put na travnjak uskočio u studenom 1962. u gostima protiv Novog Sada kad ga je trener Milan Antolković uvrstio u početnih 11 umjesto ozlijeđenoga Markovića. Plavi su pobijedili 2:1. Suigrači, novinari pa i navijači prisjećaju se da je Ramljak u tim svojim početnim nastupima izgledao pomalo uplašeno, pa čak i drhtavo dodajući da izgledao kao da se „trese na sjevernom polu“. Vremenom je, dakako, trema nestajala, a Ramljak jačao samopouzdanje i postajao sve čvršći stup Dinamove obrane. U početku je, istina, šetao od jedne do druge pozicije, ovisno o potrebi. Znao je, primjerice, osvanuti i u ulozi lijevoga beka. Kasnije se „smjestio“ u središtu obrambenoga reda, bilo kao stoper ili libero.
Kod Domagoja Kapetanovića i Vlade Zajeca, znamenitih trenera u Dinamovoj školi, Ramljak je također uskakao s klupe, a paradoks je da je u to vrijeme znao ordinirati i na mjestu – desnoga krila. Silom prilika, što zbog ozljeda suigrača, a što zbog svoje nogometne svestranosti, Ramljak je još od juniorskih dana krpao gotovo sve pozicije u momčadi. Nije samo „zatvorio dijagonalu“ od lijevoga beka do desnoga krila već je čak igrao i u veznom redu…
U početku su ga suigrači od milja zvali „Škombra“, ali kad se pretvorio u jednoga od najčvršćih oslonaca momčadi, od „Škombre“ je postao – Hombre.
Njegov su igrački profil novinari tada opisali kao igrača koji idealno sintetizira fizičke kvalitete, inteligenciju i tehničku izrađenost: „Glavom igra nenadmašno. Stilski i točno. Podsjeća na englesku školu, suigračima lopte dijeli glavom takvom preciznošću kojom podsjeća na jednog Jazbinšeka ili Horvata. Hladnokrvan je, ponekad riskantno smion, ali praktičan. Rješava elegantnom jednostavnošću najteže situacije. Čvrst, dobar tehničar s dobrim pregledom.“
Jedino su mu zamjerali pomanjkanje koncentracije u završnici utakmica. Iako je, dakle, podsjećao na Jazbinšeka i Horvata, slavne prethodnike koji su ga kasnije i trenirali u Dinamu, uzor mu je bio Tomislav Crnković. Ali, Crnković iz zadnje faze svoje karijere kad je igrao u sredini obrane, a ne na mjestu lijevoga beka.
– Volio bih igrati kao Crnković. Pravi centarhalf, brz, visok, oštar, šmeker – govorio je tada Ramljak.
Ramljak je rođen 1. srpnja 1945. godine u Zagrebu, a prvi put je na nogometni teren došao u ljeto 1957. Afirmirao se u Dinamovom juniorskom pogonu. U maksimirskom je klubu proveo dojmljivih 12 sezona, a za to su vrijeme plavi bili finalisti Kupa velesajamskih gradova 1963., četiri godine kasnije i osvojili to natjecanje, a pritom osvajali jugoslavenski Kup 1963., 1965. i 1969. godine. Ramljak je u Dinamovu dresu odigrao 339 natjecateljskih utakmica da bi karijeru nastavio u popularnom Feyenoordu iz Rotterdama u kojem je proveo četiri pune sezone i pritom osvojio nizozemsko prvenstvo i Kup Uefa 1974. Za jugoslavensku je reprezentaciju upisao 13 nastupa.
Nažalost, tragično je preminuo 13. rujna 1978. od posljedica prometne nesreće nedaleko Novske. Bile su mu tek 33 godine. U spomen na svojega proslavljenog i nikad prežaljenog nogometaša Dinamo od 2003. godine organizira tradicionalni omladinski turnir „Mladen Ramljak“ na kojem sudjeluju ponajbolji klubovi svijeta.
Slike
