Tko će igrati centarhalfa? Evo, može Brnčić. Treba vam lijevi bek? Uzmite Brnčića. Tko će uskočiti na mjesto zadnjeg veznog? Brnčić. Koga postaviti u ulogu libera? Pa, Brnčića, naravno… Tako je otprilike izgledala karijera svestranoga, sjajnog i nadasve korisnog Marijana Brnčića, nogometaša koji je u pravom trenutku dojurio u Maksimir. Došao je u ljeto 1966. godine, upravo u doba kad se zahuktavala momčad koja će te sezone osvojiti Kup velesajamskih gradova.
Brnčić je rođen 23. srpnja 1940. godine u Triblju kraj Crikvenice i prvih je pet prvoligaških sezona blistao u dresu Rijeke. Štoviše, sjajnim je izvedbama na Kantridi dogurao i do reprezentacije za koju je na kraju upisao 10 nastupa.
Unatoč tome što je karijeru gradio u Rijeci, dječački mu je san bio zaigrati u Dinamu. Sam je priznao da mu je bilo žao što u Maksimir nije došao i prije svoje 26. godine. Istina, u grad Zagreb se doselio dvije godine ranije, i to zato što je prihvatio poziv tadašnjega prvoligaša Trešnjevke gdje je nastupao zajedno s još dvojicom kasnijih suigrača iz Dinama – Brankom Gračaninom i Hrvojem Jukićem.
U Rijeci se, dakle, afirmirao kao centarhalf, a potom u dresu Trešnjevke igrao na mjestu lijevoga beka, veznog, čistača, ponovno centarhalfa… Iako su ga tražili i Partizan i Hajduk, izabrao je svoju dječačku navijačku ljubav – Dinamo. U Maksimir je došao zajedno s Jukićem, a taj se potez plave struke pokazao možda ključnim u lovu na europski pokal.
Uostalom, još je u dresu Trešnjevke zadivio javnost pri čemu su neki mediji isticali da je upravo Brnčić, uz partizanovca Velibora Vasovića, u tom trenutku bio najbolji obrambeni igrač u Jugoslaviji. Štoviše, trebao je biti siguran putnik na Svjetsko prvenstvo 1962. godine u Čileu gdje je jugoslavenska reprezentacije dogurala do polufinala. Brnčić još nije navršio ni 22 godine, a bio je na pripremama i imao praktički osigurano mjesto u kadru za SP. Snove mu je, međutim, ugasio lom patele lijeve noge na utakmici protiv Crvene zvezde na Kantridi. Tako je, umjesto na SP u Čileu, završio u bolničkoj sobi zajedno sa suigračem iz Rijeke, Miroslavom Ćirom Blaževićem, koji se tih dana oporavljao od ozljede meniskusa.
Brnčić je bio eksplozivan, oštar, ali ne i grub branič. Krasio ga je dugi korak i brza transformacija u napad. I sam je isticao da voli bijeg po krilu. Najbolje se, pak, osjećao u dresu s brojem tri, dakle na mjestu lijevoga beka.
– U toj je ulozi ipak je najlakše, tu u tom trokutu oko kornerske zastavice najlakše čitam suparničke namjere pa odmah krećem u protunapad – govorio je tada Brnčić.
Iako je, dakle, zapažene nastupe imao i u Rijeci, isticao je da je najveće radosti doživio tek dolaskom u Dinamo. Nažalost, nedugo nakon osvajanja pokala i blistave igre u Leedsu, morao je na odsluženje vojnoga roka.
Upravo je Brnčić autor akcije kojom je Dinamo otključao Juventusovu bravu u Maksimiru u uzvratnoj utakmici četvrtfinala Kupa velesajamskih gradova. U četvrtoj je minuti projurio lijevom stranom, ubacio „na drugu stativu“, a Marijan Novak glavom pogodio za 1:0.
U svom je prvom mandatu u Maksimiru igrao do 1969. godine, potom prešao u belgijski Waregem gdje nastupao zajedno sa Slavenom Zambatom, da bi u sezoni 1972-’73. ponovno odjenuo Dinamov dres. Vratio se u Belgiju i odigrao tri sezone za Kortrijk. Za plave je upisao 84 natjecateljske utakmice i pritom, slično kao u majici Trešnjevke, ordinirao na različitim mjestima u momčadi – od centarhalfa, preko lijevoga beka, libera, stopera, zadnjeg veznog…
Nastupio je na Olimpijskim igrama 1964 godine. Nakon igračke je karijere postao trener, radio je riječkoj nogometnoj školi, a prvu momčad Rijeke vodio je do naslova pobjednika Kupa 1979. godine što je jedan od najvećih uspjeha u povijesti kluba s Kantride.
Slike
