Kakvo je to samo priznanje bilo: predsjednik Svjetske nogometne organizacije, Fife, Sir Stanley Rous, proglasio je Denijala Pirića najboljim igračem uzvratne finalne utakmice protiv Leeds Uniteda! Nije to, doduše, službeno priznanje, ali sama činjenica da je takvu pohvalu uputio tadašnji prvi čovjek svjetskoga nogometa mami pljesak i posebno svijetli u nogometnoj biografiji.
Štoviše, ispada da je Pirić bio svojevrsni magnet za svjetske nogometne veličine. Tako je, primjerice, svojim nastupom zadivio i proslavljenoga njemačkog trenera Helmuta Schöna, tvorca velikog „Elfa“ s kojim je u izborničkoj ulozi bio svjetski i europski prvak, svjetski i europski doprvak… Nakon maksimirskoga dvoboja u kojem je jugoslavenska reprezentacija svladala Njemačku u studenom 1970. godine s 2:0, Schön je posebno prstom pokazao igrača s brojem 10 na leđima – Pirića: – Ovo je igrač s neobično bujnom maštom i smislom za kombinatoriku.
Manje je važno što je to bio Pirićev oproštaj od reprezentacije. Kako god, Pirić ostaje zapamćen po silovitim prodorima, sjajnoj tehnici, driblinzima, spretnim varkama, snažnom udarcu…
Rođen je 27. rujna 1946. u Živinicama u BiH, malom rudarskom mjestu nedaleko Tuzle. Prve je korake načinio s 13 godina u lokalnom klubu Slavenu. Sudbina je htjela da je u ljeto 1964. godine Dinamovu momčad preuzeo trener Vlatko Konjevod, koji je nekoliko godina ranije trenirao upravo momčad iz Živinica. Kako je ostao u dobrim kontaktima s lokalnim igračima i trenerima tako je dobio mig da se ondje „krije“ sjajan, daroviti mladi ofenzivni vezist, ujedno i vrstan tehničar, kojega bi bilo dobro barem dovesti na probu. Konjevod je prihvatio sugestiju, Pirić je posve zadovoljio na probi, a ubrzo potom potpisao i sedmogodišnji ugovor s plavima.
Još je bio tinejdžer kad je bljesnuo na prvenstvenoj utakmici protiv Partizana. Iako Dinamo nije dohvatio bodove, Pirić je prvi put odigrao svih 90 minuta i publici pokazao svoj talent. Odjenuo je dres s brojem sedam i prilično namučio tadašnjega sjajnog Partizanova lijevog beka Ljubu Mihajlovića. Većina je Dinamovih napada dolazila s desne, Pirićeve strane. S dva je dalekometna „projektila“ loptu lansirao tek koji centimetar pored stative, ali suština je da je toga poslijepodneva Maksimir upoznao kvalitete silno darovitoga mladog nogometaša.
Već je tada pokazivao sklonost trenerskoj karijeri. Po dolasku u Dinamo snimao je svaki pokret i sugestije, bilo suigrača ili trenera: – Promatram sve na treningu, učim iz svakog pokreta što vidim kod suigrača. I mislim da nijedan trenutak nije izgubljen ako sve pomno upijate. U Dinamu učim od svih igrača.
Takav ga je pristup kasnije i odveo u trenerske vode. Pirić je u Maksimiru proveo osam sezona, od 1964. do 1972., i pritom, uz KVG, osvojio i pokal pobjednika Kupa 1965. i 1969. Potom je punih pet godina igrao za Sarajevo. Kasnije je bio i trener momčadi s Koševa, i to u tri navrata, obnašao je i funkciju direktora kluba, radio sa svim mlađim uzrastima…
Aktivan je i u Nogometnom savezu Bosne i Hercegovine, a 1996. godine bio je i u stručnom stožeru reprezentacije BiH u doba izbornika Fuada Muzurovića. Štoviše, 2008. godine bio je i v. d. izbornika selekcije BiH u prijateljskoj utakmici protiv Azerbajdžana. U Savezu je, sve do odlaska u mirovinu 2016. godine obnašao funkciju tehničkoga direktora gdje je, između ostaloga, širom svijeta pratio darovite mlade nogometaše, potencijalne kandidate za reprezentaciju.
