Samo je jednu sezonu proveo na mjestu glavnoga Dinamova trenera, a ipak je kandidat za jednoga od najvećih u klupskoj povijesti. Tako barem ističu igrači, i to mahom svi koji su imali priliku raditi s njim. Gotovo je nevjerojatno koliko je kompletan Dinamov pobjednički naraštaj iz 1967. godine fasciniran Zebecovim odnosom, pristupom i radnim opusom.
– Kažnjavao me, i to ‘opako’, na ime raznih kazni izbio mi je puno iz džepa, ali znao nas je i nagraditi. O trenerskoj stručnosti ne treba niti pričati, najbolji je trener s kojim sam ikada radio – ističe Krasnodar Rora.
Slično govori i tadašnji Dinamov dokapetan, vratar Zlatko Škorić: – Zebec je bio najveći trener, bio je gospodin – strog i pravedan. Uvijek je ustajao u obranu nas igrača, znao nas je motivirati, uvjerio nas da smo najbolji, znao nas je dirnuti u žicu. A uz motivacijske je sposobnosti imao i golemo znanje.
Zebec je na maksimirsku trenersku klupu došao netom po završetku igračke karijere. U džepu je imao diplomu visoke trenerske škole u Kölnu i kao mladi trener, s tek navršenih 37 godina, prihvatio je Dinamov poziv. Doduše, maksimirski su ga čelnici „zgrabili“ na putu prema Ljubljani gdje je trebao potpisati za Olimpiju. U zadnji su ga trenutak „ugurali“ u vlak za Zagreb.
– Ja sam stari Zagrepčanin i neobično mi je drago da je baš u tom gradu počela i moja igračka, ali i trenerska karijera – govorio je tada Zebec, koji je prve igračke korake načinio kao junior Gradjanskog.
Prethodnu je proljetnu polusezonu 1966. vodio Ivan Oskar Jazbinšek, a Zebec je već tada počeo pripremati „trenerski radar“. U rad se uključio tri kola prije kraja prvenstva, s tribine je pomno promatrao i bilježio detalje s nastupa plavih protiv Trešnjevke… I imao je što zapisati, i u napadačkom i u obrambenom dijelu: Dinamo je pobijedio trešnjevačke zelene s neobičnih 6:4. Tu se, primjerice, upoznao s dvojicom igrača koji su samo koji mjesec kasnije dres Trešnjevke zamijenili Dinamovim – Marijana Brnčića i Hrvoja Jukića.
Već je nakon prvih ljetnih priprema u Delnicama donio osnovne trenerske smjernice u svojoj novoj momčadi. Primijetio je da igračima nedostaje jačina udarca, da mnogi igraju individualno, a ne kolektivno, da se slabo kreću bez lopte i ostavljaju dojam kao da niti ne očekuju da će ju dobiti. Isticao je da mu je osnovna trenerska misao boriti se protiv – statičnoga nogometa.
– Svi igrači trebaju naučiti gledati loptu, svakim svojim pokretom nastojati stvoriti povoljnu situaciju za suigrača, a ne da se događa da je igrač sretan kad nema loptu – pojašnjavao je tada mladi maksimirski trener.
S obzirom na to da je završni dio igračke karijere proveo u Njemačkoj, gdje je stekao i trenersku diplomu, razumljivo je da je posebno naglašavao važnost tjelesne spreme. Tvrdio je da ne može zamisliti veliku momčad bez potpune fizičke spreme.
Na prigovore da je gajio pomalo defenzivan nogomet, jasno bi uzvratio: – Nije defenzivno nego oprezno, ali s osnovnom devizom da svim snagama krenemo u protunapad čim se ukaže prilika. Napad se počinje graditi u prvoj, defenzivnoj liniji.
Upozoravao je igrače da nemaju dobar pregled igre jer vodeći loptu gledaju samo u zemlju. Kao trener je ustrajao na homogenom kolektivu, ali ne tako da se gubi osobnost pojedinca.
Dinamova sezona pod Zebecovim vodstvom jedna je od najvećih u klupskoj povijesti.
Dinamova sezona pod Zebecovim vodstvom jedna je od najvećih u klupskoj povijesti. Plavi su furioznom igrom uz četvrtfinalu svladali Juventus, potom čudesnim preokretom izbacili također veliki Eintracht, a u istoj su sezoni u Mitropa kupu preskočili Milan, u prijateljskoj utakmici usred Glasgowa svladali Celtic koji je četiri mjeseca kasnije postao europski prvak! Nažalost, naslov prvaka izmaknuo je u foto-finišu. Pokal je osvojila momčad Sarajeva. Zebec je zbog neslaganja s klupskom upravom podnio ostavku i u ljeto 1967. godine, prije dviju finalnih utakmica protiv Leeds Uniteda, napustio Maksimir.
Zebec je nedugo potom opčinio i – njemačke nogometne fanove. Preuzeo je Bayern s kojim je 1969. osvojio – trostruku krunu: njemačko prvenstvo i kup te pokal Kupa pobjednika kupova. Štoviše, bio je to prvi Bayernov naslov prvaka nakon 37 godina i prva dvostruka domaća kruna u povijesti Njemačke.
Naslov prvaka osvojio je i s HSV-om 1979. godine. S društvom iz Hamburga je godinu kasnije bio finalist Kupa europskih prvaka, današnje Lige prvaka. U finalu ih je svladao engleski Nottingham Forest. Bio je i trener Hajduka s kojim je osvojio Kup 1973. godine. Vodio je i Stuttgart, Eintracht Braunschweig, Borussiju Dortmund, a potom sjeo i na klupu „staroga znanca“, Eintrachta iz Frankfurta.
U smiraju je trenerske karijere ponovno preuzeo Dinamo. Uskočio je u završnici sezone 1983.’84. spasivši plave od pada u niži razred. Vodio je momčad i u prvih sedam kola nove sezone kad ga je zamijenio Tomislav Ivić.
Zebec je za reprezentaciju odigrao 65 utakmica uz 17 postignutih pogodaka. Član je proslavljene generacije koja je 1952, godine osvojila srebrnu olimpijsku medalju. Nastupio je na svjetskim prvenstvima 1954. i 1958. kao i u finalu Europskoga prvenstva 1960. gdje ih je zaustavila Italija.
Rođen je u Zagrebu 17. svibnja 1929. godine, a prve je korake načinio u juniorima Gradjanskog. U igračkoj je karijeri nastupao za zagrebački Poštar, potom Borac koji je kasnije fuzioniran sa Zagrebom, pa beogradski Partizan, Crvenu zvezdu i njemačku Alemanniju Aachen. Po mnogima je najbolje lijevo krilo u povijesti hrvatskoga nogometa. Iako izraziti napadač, u kasnijoj je fazi igračke karijere igrao u središtu obrane. Preminuo je 26. rujna 1988. u Zagrebu.
Kad su njemački novinari tražili Zebeca da sastavi najbolju jedanaestoricu od igrača koje je vodio u svojoj trenerskoj karijeri, u svoju je idealnu momčad ubacio čak petoricu dinamovaca! U tom su sastavu bili Brnčić, Belin, Zambata, Lamza i Rora.
Slike
