Jedan je trenutak igrao uz desnu aut-crtu, potom uz lijevu, već u sljedećoj utakmici morao bi ordinirati kod središnjega kruga igrališta i razigravati napadače… Branko Gračanin bio je jedan od najsvestranijih Dinamovih „radilica“. Većina ljubitelja nogometa pamti ga po dva detalja: a) po tome što je bio važna karika u Dinamovu lovu na pokal Kupa velesajamskih gradova; b) po tome što je uglavnom igrao lijevoga beka. „Problem“ je što se stavke pod „a“ i „b“ nikad nisu poklopile. Iako ga mnogi pamte kao dio vrhunskoga bekovskog para Cvek – Gračanin, u zlatnoj sezoni u Kupu velesajamskih gradova nijednu utakmicu nije igrao na toj poziciji. A, taj „štiklec“ možda najbolje oslikava njegovu igračku polivalentnost.
Bio je spojka, igrao u veznome redu, blistao u ulozi desnoga beka.. Ali, tada još uvijek nije igrao na lijevoj strani.
Gračanin je bio brz, iznimno pokretljiv i tehnički odličan igrač. Još je kao daroviti junior tada prvoligaške Trešnjevke izborio mjesto u udarnoj postavi zelenih. Bio je višestruki juniorski i omladinski reprezentativac Jugoslavije, igrao ofenzivnog veznog, ili u tadašnjoj terminologiji – spojku. Kasnije je bio i u obrani pa prešao i u ulogu braniča.
Kod trenera Branka Zebeca dobio je poseban zadatak u veznome redu. No, u punom je sjaju zablistao tek kad je preselio na mjesto desnoga beka.
– Lako je drugima koji imaju svoje stalno mjesto – znao se požaliti u doba kad je iz utakmice u utakmicu „šetao“ s jedne na drugu, treću, četvrtu… poziciju.
No, Zebec je u njega imao veliko povjerenje, a osjećaj je, zapravo, bio obostran. I sam je Gračanin iznimno cijenio Zebeca kojega i danas smatra svojim najboljim trenerom. Ipak, dolaskom Ivice Horvata na klupu na ljeto 1967. godine Gračanin je posve preuzeo ulogu desnoga beka. Štoviše, upravo je na toj poziciji blistao u finalu protiv Leeds Uniteda, a povijest pamti i blistave izvedbe u domaćem prvenstvu. Primjerice, efektno je na beogradskoj Marakani na utakmici protiv Crvene zvezde zaustavio Dragana Džajića, tada najbolje lijevo krilo u Jugoslaviji. Odlično je u sljedećoj utakmici u Zagrebu uštopao i Partizanova proslavljenog ljevokrilnog napadača Josipa Pirmajera.
Gračanin je toliko dobro reagirao u ulozi desnoga braniča da je čak i Rudi Cvek, nakon oporavka od ozljede, morao malo pričekati na povratak u sastav. Tek kad je Marijan Brnčić odlaskom u vojsku oslobodio mjesto na lijevoj strani, Gračanin je preselio na lijevoga beka otvorivši mjesto povratniku Cveku.
Štoviše, u nadolazeće je tri sezone upravo s Cvekom činio znameniti i gotovo neprelazni bekovski par.
Gračanin je rođen 19. listopada 1943. godine u Zagrebu, a u Dinamo je došao 1965. iz Trešnjevke u kojoj je i načinio prve nogometne korake. U Maksimiru je igrao do 1972. godine, a uz pokal Kupa velesajamskih gradova, osvojio je i naslov pobjednika jugoslavenskoga kupa 1969. Za Dinamo je odigrao 204 natjecateljske utakmice. Karijeru je nastavio u Francusku igrajući za Istres i Mulhouse. Odigrao je sedam utakmica za jugoslavensku reprezentaciju.
Slike
