Baš u trenucima kad je s Rudijem Belinom činio možda najbolji bekovski par u jugoslavenskoj ligi, baš kad mu je karijera bila u strelovitom usponu, privremeno ga je prikočila – prometna nesreća. Mirko Braun tutnjao je lijevom stranom terena, bio je prototip modernoga, brzog braniča s naglašenim ofenzivnim sklonostima i preciznim centaršutom. Snažan, visok, ali i naglašeno hitar branič kojega je krasila i velika borbenost.

Rođen je 20. kolovoza 1942. u Hrvatskoj Dubici gdje je nastupao za domaću Unu. U Dinamo je došao u veljači 1961. iz Bjelovara. U početku se kalio u drugoj momčadi, ali je, u usporedbi s većinom suigrača, brzopotezno dojurio do prvoga sastava. Za prvu je momčad debitirao nakon samo četiri mjeseca. Iako je igrao na mjestu braniča, dječački mu je idol bio naš proslavljeni napadač Dražan Jerković.

S plavima je igrao u finalu Kupa velesajamskih gradova 1963., da bi četiri godine kasnije i dohvatio pokal. Osvojio je i jugoslavenski Kup 1963. i 1965. Za plave je upisao 119 natjecateljskih nastupa. Odigrao je tri utakmice za jugoslavensku reprezentaciju.

Na proljeće 1964. godine u samo je nekoliko dana osjetio i svijetlu i tamnu stranu karijere. U trećem proljetnom kolu, protiv Partizana u Beogradu, plavi su igrali sjajno, pritiskali suparničku obranu, ali napadači nisu uspjeli zatresti mrežu. Tako je Partizan u jednom od rijetkih svojih napada u toj utakmici pogodio za vodstvo. Ljutiti Charlie u jednom je trenutku zgrabio loptu, povukao napada, prešao polovicu terena, primaknuo se kaznenom prostoru, snažno pucao i – svladao sjajnoga beogradskog vratara Šoškića za konačnih 1:1. No, u toj je utakmici zaradio ozljedu u dvoboju sa suparničkim igračem Radovićem, a paradoksalno, na Brauna je u jednom trenutku nasrnuo i neodgovorni gledatelj. Samo sedam dana kasnije, kad se spremao na povratak na teren, teško se ozlijedio u prometnoj nesreći. Pauzirao je pune dvije godine!

Taj je događaj, zapravo, usporio Braunovu ionako veliku karijeru. No, zasigurno bi bila još bolja i svjetlija da je mogao nastaviti igrati u ritmu i formi kakvu je imao prije ozljede. Karijeru je završio 1967. s nepunih 25 godina.

Njegovim je stopama krenuo i sin Davor, član generacije koja je 1982. godine osvojila naslov jugoslavenskoga prvaka, a moguće je da se „dinastija Braun“ protegne i na treću generaciju, jer u maksimirskoj školi treniraju i dvojica Charliejevih unuka, Davorovih sinova.

Po završetku igračke karijere Mirko Braun bavio se ugostiteljstvom, a njegov je kafić u središtu grada bio srce „zagrebačke špice“, okupljalište sportaša, poslovnih ljudi, umjetnika, javnih djelatnika, političara…

Bio je i član Dinamova Izvršnog odbora. Preminuo je 23. ožujka 2004. godine.