KUP VELESAJAMSKIH GRADOVA

Ime i prezime

Ivica Horvat

Datum rođenja

16.07.1926

Mjesto rodenja

Sisak

Ispao je u polufinalu pa pobijedio u – finalu! Primjer proslavljenoga hrvatskog trenera, a prethodno još slavnijeg igrača, Ivice Horvata, vjerojatno je jedinstven u nogometnoj povijesti. U mitskoj je uzvratnoj utakmici polufinala Kupa velesajamskih gradova 1967. godine Horvat usred Maksimira sjedio na klupi – njemačkog Eintrachta. Bio je, dakle, na suprotnoj strani – Dinamov suparnik… Obnašao je funkciju asistenta glavnoga Eintrachtova trenera Eleka Schwartza.

Štoviše, zadnje dvije sezone svoje igračke karijere, nakon punih 12 provedenih u Dinamu, Horvat je posvetio upravo Eintrachtu. Kasnije je upravo u klubu iz Frankfurta utkao i svoje trenersko znanje. Uostalom, i u igračkoj je karijeri, u ulozi stožernoga središnjeg braniča, figurirao kao svojevrsna produžena trenerska ruka, diktirao je ritam, raspoređivao suigrače… I dok su Nijemci slavljenički dočekali završetak prve polufinalne utakmice protiv Dinama, pobijedivši s 3:0, upravo je Horvat javno upozoravao da taj rezultat još ne znači prolaz u finale i da bi u uzvratu moglo biti vatreno. Nije to Horvat govorio kurtoazno već stoga što je i te kako dobro poznavao dušu maksimirske momčadi.

– Eintracht u gostima olako prima golove, nije još gotovo – upozoravao je Horvat. Nijemci su njegovo upozorenje shvatili tek nakon što ih je Dinamo nadigrao u uzvratu i s 4:0 protutnjao u finale. A Horvat? Ulogu Schwartzova asistenta u Eintrachtu zamijenio je mjestom glavnoga Dinamova trenera umjesto Branka Zebeca, koji se razišao s klupskom upravom i napustio Maksimir.

Tako je, eto, Horvat silom prilika i stjecajem okolnosti iz poražene uskočio u pobjedničku momčad. I vodio je u dvjema finalnim utakmicama protiv Leeds Uniteda krajem kolovoza i početkom rujna 1967. dohvativši najveći pokal u klupskoj povijesti. Njegov je najveći trenerski potez u karijeri – uvođenje tinejdžera Marijana Čerčeka u finalu. Bez ustručavanja ga je ubacio u udarnih 11 u samome finalu iako je to bio Čerčekov prvi službeni nastup za Dinamo! A, Horvatu se odužio – pogotkom Leedsu. Upravo je taj Čerčekov gol za 1:0 usmjerio pokal prema maksimirskim vitrinama.

Horvat je na klupi plavih sjedio pune tri sezone, sve do ljeta 1970. godine kad ga je zamijenio Zlatko Čajkovski, njegov partner iz najuže obrane u slavnoj olimpijskoj reprezentaciji iz 1952. godine. Štoviše, zlatna generacija jugoslavenskih olimpijaca u udarnih je 11 imala čak sedmoricu hrvatskih igrača među kojima su, dakle, bili i Horvat i – Branko Zebec.

Kako god, Horvat je u tri godine na Dinamovoj klupi, uz osvojeno finale Kupa velesajamskih gradova, dohvatio i pokal pobjednika Kupa 1969. Maksimirska je momčad tada bila nadomak osvajanju dvostruke krune. U proljetnom je dijelu natjecanja Dinamo bio na vrhu ljestvice s pet bodova prednosti u odnosu na prvoga pratitelja, Crvenu zvezdu. No, tijesni porazi protiv Proletera u Zrenjaninu i Hajduka u Splitu, a ubrzo potom i rezultatski potom protiv OFK Beograda u Zagrebu povukli su plave na drugo mjesto.

Horvat u svojem trenerskom opusu u Maksimiru nije uspio stvoriti idiličan odnos s igračima. Znao bi isticati da Dinamo nema veliku momčad, da nema zvijezda… Takav se pristup nije dopadao samim akterima. U stručnom je dijelu naglasak ipak stavljao na napadački nogomet. Unatoč tome što je u igračkoj karijeri bio poznat kao zadnji čovjek obrane, želio je gajiti brzu igru i izbjegavati taktiku“bunkera“.

Rođen je 16. srpnja 1926. godine u Sisku, a Dinamu je pristupio 1945. iz zagrebačke Ferrarije. Kao igrač je s Dinamom osvojio naslove prvaka 1948. i 1954. uz pokal pobjednika Kupa 1951. U svim je tim uspjesima sudjelovao i njegov, također iznimno popularni brat Drago. Zadnji je nastup upisao na turneji po Brazilu 1957. kad je čuvao tada 17-godišnjeg Pelea. Za plave je odigrao 507 utakmica i postigao 28 pogodaka.

Horvat je upisao čak 60 nastupa za jugoslavensku reprezentaciju zaigravši na dva svjetska prvenstva – 1950. i 1954. U međuvremenu je, 1952. godine, osvojio srebrnu olimpijsku medalju. Igračku je karijeru završio u Njemačkoj, a trenerskoj je karijeri, uz navedene epizode u Eintrachtu i Dinamu, vodio i Schalke i Rot Weiss Essen. Preminuo je 27. kolovoza 2012.

Slike