Što je, zapravo, bio Kup velesajamskih gradova, kakva je njegova relacija prema današnjoj Europa ligi i što je taj pokal predstavljao? Priču bismo mogli podijeliti u pet osnovnih točaka:
- a) KVG je vremenom, kao što je slučaj i kod ostalih klupskih natjecanja, mijenjao svoj oblik i sustav, a u zadnjim je izdanjima koristio upravo onakav format kakvoga je preuzeo Kup Uefe;
- b) Uefa formalno ne priznaje KVG kao dio Kupa Uefe, ali zato što je KVG bio pod okriljem Fife, no pritom je i Uefa pomalo nedorečena jer u tekstualnom dijelu o Europa ligi govori o dominaciji engleskih klubova od 1968. do 1973. pri čemu, dakle, ubraja i KVG;
- c) pokal osvajača 1967. godine Dinamovim je igračima osobno uručio tadašnji predsjednik Fife, Sir Stanley Rous;
- d) Svjetska nogometna organizacija, Fifa, na svojim službenim stranicama, prilikom predstavljanja nogometnih klubova, navodi i termin „major honours“ (glavni trofeji) pri čemu iz europskih klupskih natjecanja izdvaja Kup/Ligu prvaka, Kup pobjednika kupova i KVG, odnosno Kup Uefe i Europa ligu;
- e) specijalizirane povijesne knjige i edicije poput „The Guinness Book of World Soccer“, pa i sami klubovi, ističu kontinuitet KVG-a, Kupa Uefe i Europa lige baš kao što i brojni inozemni mediji, prilikom nabrajanja osvajača Europa lige, koriste ljestvicu koja uključuje i KVG (El Mundo Deportivo, Guardian, Marca…).
U ovom su natjecanju, suprotno nekim napisima i mišljenjima naslonjenima na sami naziv KVG, sudjelovali i klubovi iz gradova koji nisu bili domaćini velesajma. Iz Hrvatske su, tako, nastupali Dinamo, Hajduk, Zagreb i tadašnji prvoligaš Trešnjevka, iz Srbije beogradski Crvena zvezda, Partizan, OFK Beograd i novosadska Vojvodina, iz BiH sarajevski Željezničar, iz Slovenije ljubljanska Olimpija. U počecima su igrale i gradske reprezentacije Zagreba, Beograda i Novog Sada.
Uefa je preuzela organizaciju, promijenila naziv u Kup Uefe, ali pritom – zadržala osnovni format.
Pokretač KVG-a bio je tadašnji dopredsjednik Fife, Švicarac Ernst Thommen, a u organizaciji su sudjelovali i Talijan Ottorino Barrasi, također dopredsjednik Međunarodne nogometne organizacije te Sir Stanley Rous, kasniji predsjednik Fife. Zadnje izdanje pod nazivom Kup velesajamskih gradova održano je 1971. godine. Uefa je, dakle, tada preuzela organizaciju, promijenila naziv u Kup Uefe, ali pritom – zadržala osnovni format kakav je figurirao i u zadnjim izdanjima KVG-a! Sudjelovali su klubovi sukladno plasmanu u nacionalnom prvenstvu. Državni prvak izborio bi nastup u Kupu europskih prvaka (danas Liga prvaka), osvajač nacionalnog kupa plasirao bi se u Kup pobjednika kupova (natjecanje ugašeno na ljeto 1999. godine), dok bi preostali klubovi s vrha ljestvice ušli u Kup velesajamskih gradova, odnosno Kup Uefe.
To je vidljivo na primjeru engleskoga Derby Countyja koji je na kraju sezone 1969/’70. zauzeo konačno četvrto mjesto u engleskom prvenstvu što mu je, sukladno plasmanu, trebalo osigurati sudjelovanje u KVG. Dakle, nastup je morao – izboriti plasmanom u nacionalnom prvenstvu. Klub je, međutim, zbog financijskih nepravilnosti morao pauzirati jednu godinu iz europskih natjecanja (dakako, prvu godinu u kojoj izbori plasman u Europu), a pauzu je „odradio“ upravo te jeseni kad je trebao igrati u KVG-u. U to je vrijeme, međutim, u KVG-u postojala i inačica „wild carda“, pozivnice, koja je kasnije ukinuta.
Natjecanje je pokrenuto 18. travnja 1955. godine, dva tjedna nakon što je počelo premijerno izdanje Kupa europskih prvaka. Baš kao što je i elitno natjecanje vremenom napredovalo, mijenjalo svoj prvotni oblik, sustav i format natjecanja, tako je i Kup velesajamskih gradova „evoluirao“ od svojega izvornog izdanja. I dok je, primjerice, premijerno izdanje Kupa prvaka, odnosno sadašnje Lige prvaka, zapravo bilo pozivni turnir pri čemu je klubove sudionike birao francuski magazin L’Equipe, tako ni izvorno izdanje KVG-a nema suštinske veze s formatom kakav je u istom natjecanju zaživio nekoliko godina kasnije.
U inicijalnoj je verziji sudjelovalo 10 gradova: Basel, Birmingham, Kopenhagen, Frankfurt, Beč, Köln, Lausanne, Leipzig, London, Milano i Zagreb. U prva je tri izdanja, tako, nastupila i reprezentacija Zagreba, no takav je model vrlo brzo ugasnuo. Prema prvotnim „nacrtima“ natjecanje je trebalo trajati dvije godine, međutim, premijerno se izdanje odužilo na pune tri. Već je 1961. zaživio drukčiji obrazac pa je moglo nastupiti više klubova iz svake zemlje. Natjecanje je bilo iznimno popularno i cijenjeno, a po ugledu, profilu i zanimanju javnosti bilo je odmah do Kupa europskih prvaka.
Posljednje izdanje pod nazivom KVG održano je 1971. godine, nakon čega je natjecanje pod svoje okrilje potpuno preuzela Uefa, promijenivši mu i naziv u Kup Uefe.
U većini godišnjaka i specijaliziranih edicija enciklopedijskog profila Kup velesajamskih gradova zapravo figurira kao Kup Uefe, odnosno kao Europa liga. Primjerice, spomenuta knjiga „The Guinness Book of World Soccer“, koja na 928 stranica detaljno obrađuje kompletnu povijest nogometa, daje statistički prikaz Kupa Uefe počevši od 1955. godine i pritom za Dinamo navodi da je osvajač i finalist – Kupa Uefe.
U većini godišnjaka i specijaliziranih edicija enciklopedijskog profila Kup velesajamskih gradova zapravo figurira kao Kup Uefe, odnosno kao Europa liga.
Na Uefinoj web stranici, u dijelu o Europa ligi, opisani su početci Kupa velesajamskih gradova uz napomenu da je riječ o prethodniku Kupa Uefe. U tekstu, među ostalim, stoji: „Leeds United je 1968. godine postao prvi klub sa sjevera Europe koji je podignuo ovaj pokal, čime je počeo niz od šest uzastopnih naslova engleskih klubova. Peti je u tom nizu bio Tottenham 1972., tada prvi put pod imenom Kup Uefe.“
Uefa, dakle, navodi da je Leeds 1968. godine podignuo „ovaj pokal“ iako je, podsjećamo, KVG prerastao u Kup Uefe tek na ljeto 1971.
U prilogu o prvom izdanju Kupa Uefe, onome u sezoni 1971./72., također na službenoj web stranici, piše: „Nova je sezona lansirala Kup Uefe, prijašnji Kup velesajamskih gradova, ali nije donijela promjene u odnosu snaga.“
Nadalje, Valencia na svom službenom webu, u rubrici o trofejima, ističe tri pokala pod nazivom Kup Uefe: iz 1962., 1963. i 2004. Pritom su prikazani i rezultati finala, pa tako i onoga protiv Dinama 1963. godine. Jednak pristup ima i Real Zaragoza, koji pokal osvojen 1964. i status finalista iz 1966. navodi pod nazivom Kup Uefe umjesto pod KVG. Leeds United i Newcastle United, primjerice, na popisu trofeja strogo odvajaju natjecanja, ali su KVG i Kup Uefe u istoj „kućici“.
Španjolski su dnevnici Marca i El Mundo Deportivo, nakon Sevillina osvajanja prvog mjesta u Europa ligi, naveli pobjednike počevši s Kupom velesajamskih gradova. Isto su učinili i brojni drugi inozemni mediji.