Više nije bio siguran je li ravnotežu izgubio na nekoj od vožnji u Tivanu, tada popularnom zagrebačkom lunaparku, ili na maksimirskom travnjaku gdje ga je „izvozao“ Stjepan Lamza… Tadašnja zvijezda svjetskoga nogometa, proslavljeni Španjolac Luis del Sol, predvodio je Juventus u okršaju protiv Dinama u četvrtfinalu Kupa velesajamskih gradova te slavne, 1967. godine. Bio je to nadahnuti, razigrani, sigurni, čvrsti i stameni Juve… Da, bio je takav gotovo cijele sezone, na krilima je takve igre upravo tih dana ulovio i naslov talijanskoga prvaka. Ali, protiv Dinama nije pokazao ni natruhe takve izvedbe, ni u Torinu niti u uzvratu u Zagrebu. A, nije zato što mu je na putu bio još nadahnutiji, razigraniji, sigurniji, čvršći i stameniji – Dinamo! Pogotovo u uzvratu u Zagrebu, prije točno 50 godina, 19. travnja 1967.

– Znate li što je Lamza napravio Del Solu? Gurnuo mu je loptu jednom kroz noge, onda mu je petom vratio, a ovaj pao. Štef se onda okrenuo publici, raširio ruke i pitao: ‘Treba li još kaj?’ –  prisjeća se tadašnji Dinamov kapetan, vratar Zlatko Škorić.

Popularni je Žoga kapetansku vrpcu navukao zbog izostanka Slavena Zambate, koji je početkom proljetnog dijela natjecanja stradao u „sendviču“ oštrih braniča Sarajeva u kup utakmici u Maksimiru.

– Šteta što smo ispustili Juventus iz šaka… – nevoljko je mrmljao Rudi Belin nakon prve utakmice u kojoj su plavi posve nadigrali Juventus, a na kraju otišli „samo“ s remijem, 2:2.

Čak su i talijanski novinari pesimistično pisali: “Ako Dinamo i u uzvratu zaigra kao u prvoj utakmici, Juventus nema što tražiti.”

U onom su prvom dvoboju domaći poveli, Hrvoje Jukić izjednačio pa potom zabio još jedan pogodak za 2:1. Gino Stacchini izjednačio je dalekometnim plotunom u završnici, a domaći izvjestitelji zavapili: „Stacchini je spasio u Torinu, što li će biti u Zagrebu?“

Nadu su tražili u povratku središnjih braniča Bercellinija i Sartija koji su se oporavili za uzvratni dvoboj, a pomalo ih je ohrabrio i Dinamov poraz u prvenstvenoj utakmici protiv Željezničara u Sarajevu. Na Grbavici je bilo 2:1 za „Želju“, a talijanski su novinari, zbunjeni takvim ishodom, nagađali: „Dinamo u Sarajevu vjerojatno nije istrčao u sastavu u kojem je igrao u Torinu.“

Naprotiv. Istrčao je u posve identičnoj postavi. Valjda je i to jedan od razloga naglo nabujalog optimizma i kod popularnoga Juventusova trenera, Paragvajca Heriberta Herrere: „Dolazimo u Zagreb s visokom ambicijom prolaska u sljedeći krug, a to znači da nećemo igrati defenzivno. Nije to svojstveno temperamentu mojih igrača.“

Iako je upravo defenzivni nogomet uvijek bio odlika talijanskih momčadi, Herrera je, eto, isticao da je temperament njegovih igrača, s naglaskom na fantasiste – Španjolca Del Sola i Brazilca Chinesinha – posve drukčiji.

A, Dinamo je i u uzvratu protiv Juvea osvanuo s istom jedanaestoricom. Postojala je, istina, mala šansa da se u sastav vrati oporavljenik Zambata, stisnuo je zube, ali ipak nije mogao zaigrati. Njegovu je devetku, kao i tri tjedna ranije u Torinu, obukao Josip Gutzmirtl.

Na bokovima su osvanuli Rudi Cvek na desnoj i Marijan Brnčić na lijevoj strani, Belin je tom prilikom igrao libera, Mladen Ramljak stopera, na desnom je krilu bio Marijan Novak  na lijevom Krasnodar Rora, dok je Zlatko Mesić bio korektor veznoga reda iza ofenzivnih vezista Jukića i Lamze. Gutzmirtl je, dakle, bio svojevrsna „lažna devetka“.

Takav je „koktel“ dovitljiva trenera Branka Zebeca posve slomio Juve! Plavi su od starta zaigrali žestoko, napadački. Već je u četvrtoj minuti Brnčić projurio lijevom stranom, zavrnuo na „drugu stativu“, a Novak glavom pogodio za 1:0. Razigrao se i Lamza koji je njihao „Torineze“ kao na ljuljački, Talijani su letjeli u prazno… Uslijedio je Jukićev prodor pa Mesićev projektil za 2:0. Rasplesao se i Rora unatoč tome što je u klinču s Castanom ostao razbijene arkade pa nastavak utakmice igrao s povezom.

Belin se nedugo ranije vratio iz vojske i – opet predstavio svoj klasični „trade-mark“. Sredinom drugoga dijela izveo je slobodan udarac, malo iskosa s lijeve strane nadomak kaznenom prostoru. A, kad Belin na tom mjestu namjesti loptu, navijači već zadovoljno trljaju dlanovima. Ipak, ovom je prilikom tek za koji centimetar promašio vrata. Desetak minuta kasnije – nije bilo greške! Opet slobodan udarac na gotovo istom mjestu nakon što su Talijani srušili Jukića. Belin je opalio preko živoga zida, a lopta klizila iznad očajnički raširenih ruku vratara Anzolina.