Teledirigirana asistencija Slavenu Zambati za prvi pogodak u mitskoj utakmici protiv Eintrachta, odmah potom brzopotezni centaršut Marijanu Novaku za drugi gol jedva minutu i pol kasnije, proparana mreža Leeds Uniteda u samome finalu… Krasnodar Rora bio je jedan od Dinamovih „mlaznih motora“ na putu prema pokalu Kupa velesajamskih gradova. Letio je lijevim krilom, ostavljao suparničke braniče „u prašini“, pravodobno i precizno centrirao, proigravao suigrače…

Štoviše, bio je ljevokrilni napadač „zarobljen“ u duhu i tijelu – organizatora igre. Podjednako je volio igrati i desetku i jedanaesticu. Uživao je u ulozi krila iako je tu, kako je i sam tvrdio, manevarski prostor skučeniji. U sredini terena možeš lakše improvizirati, dati oduška mašti, pojašnjavao je Rora dodajući da je na krilu posebno teško igrati kod kuće jer je suparnička obrana tada gušća.

Njegovim je fizičke predispozicije možda najbolje ilustrira izjava popularnoga atletičara Đanija Kovača koji je Roru i tadašnjega popularnoga Dinamova braniča Mladena Ramljaka nagovarao da se posvete – atletici.

– Krasnodar Rora i Stjepan Lamza bili su najbolji dribleri naše generacije – istaknuo je proslavljeni Dinamov igrač i kasnije trener, Zdenko Kobešćak, čime je dodatno oslikao igrački profil popularne maksimirske jedanaestice. Uostalom, upravo je Kobešćak, zajedno s još dvojicom dinamovaca – Zlatkom Mesićem i Miljenkom Puljčanom – bio Rorin suigrač u omladinskoj reprezentaciji. Bilo je to još u doba dok je Rora, kao iznimno daroviti izlazni junior, blistao u udarnoj postavi tadašnjega drugoligaša Šibenika.

Malo je nedostajalo da Šibenčani dohvate plasman u prvu ligu. Rora je ondje, primjerice, stjecao iskustvo s Perom Nadovezom pa s popularnim Zekom, starijim bratom Rorina kasnijega maksimirskog suigrača Slavena Zambate. Uostalom, najbolje se u Dinamu slagao upravo sa – Zambatom. Čak je i možda ključni trenutak u Dinamovu pohodu na pokal Kupa velesajamskih gradova 1967. godine upravo „posljedica“ njihove produkcije. Rora je u 14. minuti uzvratnoga okršaja protiv Eintrachta u Zagrebu, gdje su plavi lovili čak tri pogotka zaostatka iz prvoga dvoboja, centrirao filigranski preciznu loptu Zambati za rano vodstvo 1:0. Bio je to tek početak silnoga pritiska koji je posve slomio njemačku obranu. Uostalom, nepune dvije minute kasnije Rora je ponovno zavrnuo u sredinu gdje je natrčao Novak i zakucao za 2:0 i potpuni delirij na tribinama. Pogodak Leedsu u finalu za vodstvo 2:0 u prvom okršaju u Zagrebu ulazi u anale kao jedan od najvažnijih u klupskoj povijesti.

Uostalom, tandem Rora – Zambata razgrnuo je i čvrstu, neugodnu obranu Dinama iz Piteştija u 3. kolu. U prvoj su utakmici u Rumunjskoj Zagrepčani pobijedili 1:0, i to tako što je Rora je protutnjao lijevom stranom, centrirao u sredinu, a lopti je dodatni zamah dao i vjetar pa je pogodila – prečku. Na odbijenu je loptu natrčao Zambata i zabio za pobjedu. Bio je to, zapravo pogodak koji je Zagrepčane, uz 0:0 u uzvratu u Maksimiru, odveo u četvrtfinale gdje ih je čekao Juventus. A, upravo Rora pamti dvoboj protiv Talijana, i to ne samo zbog vlastite sjajne i atraktivne izvedbe. Pamti ga i po dvoboju s Juventusovim braničem Ernestom Castanom nakon čega je ozlijedio arkadu pa nastavak utakmice odigrao s povezom.

Naslov pobjednika Kupa velesajamskih gradova 1967. godine, pokal osvajača Kupa 1965. i 1969. kruna su Rorina dojmljivog i iznimno uspješnoga desetljetnog igračkog staža u maksimirskom klubu.

Rođen je 23. ožujka 1945. godine na Visu, ali je odrastao u Šibeniku. Prve je nogometne korake načinio s 14 godina na šibenskim poljanama i to baš u „nogometnom kvartu“ – Šubićevcu. Otkrio ga je trener Stojo Mileta, iznimno uvaženi šibenski stručnjak i lovac na talente. Zanimljivo, Rora je bio strijelac u svojem prvom nastupu za udarnu momčad Šibenika, baš kao i svojoj premijeri u omladinskoj reprezentaciji. U Šibenikovu je dresu na proljeće 1962. godine zabio čak dva gola Splitu u pobjedi 4:2, dok je u debiju u državnoj selekciji postigao jedini pogodak u pobjedi 1:0 protiv tadašnje DR Njemačke.

Uvijek je isticao da kao dijete nije imao svojega nogometnog uzora, ali puno je naučio dok je još kao 15-godišnjak promatrao samostalne treninge Jole Vidoševića, Hajdukova igrača koji je vojsku tada služio u Šibeniku i trenirao na Šubićevcu.

– Gledao sam kako lijevom nogom gađa suprotne rašlje. I tako sam i ja naučio. Imali samo tada u Šibeniku izvrsnoga vratara Miloševskog, ali taj me znao istjerati s terena. Eto, toliko sam ga naljutio tom vanjskom lijevom felšom! Od deset udaraca osam su bili golovi. Ali, čim sam na neko vrijeme prestao vježbati, prosjek se smanjio. Došao bih u situaciju da se ne usudim pucati jer od deset puta jedva dvaput pogodim gol. Sve je u vježbi i u treningu – govorio je Rora.

U Dinamo je došao 1964. godine gdje je naslijedio dres s brojem 11 kojega su ranije nosili Senčar, Benko, Dvornić, Pašić, Knez… Izabrao je Maksimir uz objašnjenje: – poznata je tradicija šibenskih studenata sklonih Zagrebu, drago mi je da sam i ja krenuo tim putem.

Pregovori su zaključeni tijekom sitnih noćnih ili ranih jutarnjih sati. Tadašnji je Dinamov tajnik Otto Hofmann u Šibenik poslao posebnoga izaslanika, ranijega popularnog napadača Franju Wölfla. Sve je zaključeno kad je Rora zaprijetio da će, ako ne ode u Dinamo, prestati igrati nogomet.

Prvi mu je trener u Maksimiru bio Milan Antolković, uslijedili su Vlatko Konjevod s kojim se nije najbolje slagao, potom ponovno Antolković pa Ivan Oskar Jazbinšek, Branko Zebec, Ivica Horvat, Zlatko Čajkovski, Dražan Jerković, Stjepan Bobek i Domagoj Kapetanović. Nakon 10 sezona provedenih u Maksimiru prešao je u belgijski Standard, a potom u francuski Nancy gdje je igrao u sredini terena, a jedno vrijeme čak i na mjestu libera. U Nancyju je igrao zajedno s kasnijom legendom francuskoga i svjetskog nogometa, Michelom Platinijem, s kojim je zajedno ostajao dodatno vježbati i nakon redovitih treninga. Štoviše, i sam ja Platini, prilikom svojedobnoga posjeta HNS-u, istaknuo: – Ne bih postao onakav igrač da nakon treninga nisam ostajao dodatno raditi s Rorom.

Nakon igračke je karijere Rora bio trener u Dinamovoj nogometnoj školi Hitrec-Kacian, obnašao je i funkciju asistenta glavnoga trenera, a kao stručni se komentator isticao i u novinarskom poslu.

U Dinamu je bio i predsjednik savjeta igrača. Za maksimirski je klub odigrao 287 natjecateljskih utakmica uz 48 postignutih pogodaka. Upisao je pet nastupa za jugoslavensku reprezentaciju. – Pored ‘živog Džajića’ ja imam male šanse da budem reprezentativna jedanaestica. Džaja je ipak prvo krilo svijeta i tu se ništa ne može – provukao je tada Rora.

Slike